Dnevnik...ili ono što je ostalo...
Generalno sređivanje knjiga, skripti, rukopisa i raznoraznih tragova na papiru koje sam izgleda kao hrčak zrnevlje sve ove godine tovario, rezultiralo je iznenada........bujicom slika......sve jedna preko druge.......još su tu.......gledam u svoj zamrljani, izbledeli rukopis....zamašćen na par mesta....mastilo hemijske olovke se gde-gde od vremena (i uslova) gotovo istopilo, razlilo, i providi se kroz pocepane listove sveske....gledam u svoj „pronalazak“ i vidim onog dečaka...ne znam da li mi je drago što ga vidim....smeškam se, ali.....nisam ga očekivao...zaskočio me je, iznenadio....i evo kako iskidano pišem jer pišem dok ga gledam...ako ne napišem sada, bojim se prespavaću i ujutro ga se ponovo neću sećati..............
Sređujući brda knjiga i papira, našao sam svoj ratni dnevnik! Iz prvog rata. Tačnije, ono što je od njega ostalo.
Imali smo 18-19 godina i tek po koju dlaku na licu, što se ono kaže - „ko po groblju jagode“. Septembarci. Zvali su nas i „najpametnija“ (klasa), jer je većina upisala studije.
Po povratku kući (nakon 14 meseci), želeo sam valjda to iskustvo odmah izbrisati, ukloniti, precrtati, pa sam krenuo sa uništavanjem svog ratnog dnevnika. Cepao sam i spaljivao list po list....a bila je to neka pozamašna sveska....ne znam kako je ovih nekoliko listova preteklo.............a ne znam ni šta bih sa ovim tekstom, osim možda da ga u ovom virtualnom vidu „sačuvam“ ....od sebe......a i zbog njih: Čiča, Lepi, Maca, Vatroslav, Alek, Dren, Šarac, Drakula, Prvi, Fića, Pop, Rista, Marinko, Zumbul, ..........................................................
29.januar, 1992.
Jelaši
Zima. Sneg je prekrio ovu
krvavo pijanu majku.
Mrtvilo leti, zavija i smrdi.
I ubija.
Sve je ovde mrtvo. I hladno.
Sve sem davnog plamička
što se u grudima mojim
u oganj stvorio.
I živi. I greje.
Bukti za onim
što je davno izgubio.
I plamenom svojim
nudi srce, dušu,
i sudbinu moju,
Tebi,
- davno izgubljenom.
05.februar, 1992.
Jelaši
Najveća odbrana je kad se braniš istinom.
Najveća laž je kad sam sebe slažeš toliko, da misliš da se braniš istinom.
10.februar, 1992.
možda je ponedeljak?
Juče je Meholi ranjen u ruku. Šaka mu je raznešena. Izletele su mu kosti, meso, odvratno.
11.februar, 1992.
nemam pojma
Ljubav, ah ljubav!
Danas je 22. dan kako sam na prvoj liniji. I dalje sam ona nedefinisana jedinka. Sad bar znam kako je životinjama. Preživljavam kao i one, strahujem od lovaca kao i one i ne predajem se lako kao i one. Od danas sam svestan toga da sam postao životinja. U to ime, živeli!
12.februar, 1992.
Jelaši
Gledam te tvoje prelepe oči.
Gledam ih, nagledati se ne umem.
Šapću mi, sećaju me, opominju.
Gledam te tvoje prelepe oči,
I mislim.
Jesu li sram i strah isto?
I posle besa šta dolazi?
Je li duša mirna kad se razočara?
Gledam te tvoje prelepe oči.
Uvukle se, ogradile,
Sve su u sebe sakrile.
Gledam te tvoje prelepe oči,
I mislim.
Da li žele da me vide?
14.februar, 1992.
Danas je stiglo naređenje da se straže udvostruče i pojača budnost, jer se u toku noći i sutra očekuje njihov diverzantski napad. Ha! Karamba! Njiiihaaaaa!!! Prrrrrrrrrrrr!!!
18.februar, 1992.
Svake noći se puca, a ne znaš odakle. Pucaju iz Karlovca, iz pravca stare kućice, i negde iza kukuruza, prema Turnju. Juče je roknulo 7-8 topovskih granata i čula se uzbuna u Karlovcu, ...
22.februar, 1992.
Jelaši
Bojim se. Plaši me Dostojevski. Kad ga čitam – razmišljam, i to je ustvari ono čega se bojim. Tera me na razmišljanje, i na trenutke ponovo postajem čovek. A ljudi ovde ne postoje. Sve je divljina; životinjsko preživljavanje, sa nečim veštačkim u sebi. Ako nastavim, biću sam; postaviću sebi pitanja čijih ću se odgovora užasnuti; samo jedan korak... da, sve se umom postiže i mislima vidi, oči su prevara i velika laž; oči su iskušenja i iluzije; oči su najgora smrt! Ne ide se u pakao putem koračajući niti vrata otvarajući, a najmanje razrogačenih očiju; u pakao se ulazi dušom. O, bože, šta sam doživeo?! Stid me je, bože, pred tobom koji sve vidiš, stid me je jer nemam te snage. Pao sam, bože, u tvojemu iskušenju. Evo me skrhanog, sramnog i poniženog, gde te na kolenima molim da mi ne daš da mislim; gde te preklinjem da uništiš ono što si sa ljubavlju neizmernom stvorio – uništi čoveka u meni!
Jer, bože, znam da te snage nemam. Bojim se da budem sam! I evo, padam najniže što čovek pasti može.
07.mart, 1992.
Katinovac
Ti nijesi kamen
Ti nijesi nebo
Jer ti si duša prokleto mlada
Ti nijesi Bog i moćnik nijesi
I tvoja duša u ratu strada.
Ti nijesi dijete
Ti si sad ratnik
Ne maštaj o krošnji
Na kraju grada
Ratnik moraš biti
I tvoja duša u ratu strada.
Ti nijesi Bog
I nijesi moćnik
Jer boriš se tamo
Gdje nasilje vlada
I još si dijete a ipak ratnik
I tvoja duša u ratu strada.
(ovu mi je pesmu poklonio moj kum Čiča)
06.april, 1992.
Danas smo se Dren i ja ponovo grebli za pivo, a onda razmenili neke svoje pesmice i on mi je dao da pročitam jednu fantastičnu knjigu:
„Pozdravi nekog“, Vesna Ognjenović, Budimir Nešić,
Ispovesti dece i adolescentne mladeži skupljene u prihvatilištima i centrima za socijalni rad...
Biblioteka Život, Gradina 1972., Niš
On je ovu knjigu našao na prvoj liniji, na Turnju.
Parkovi su najbolji na svetu zato što nemaju ćoškove kao sobe.
(devojčica, 8 god.)
Hiljadu puta postavljam pitanje šta je to život, svi ćute, gledaju me i odlaze.
(devojčica, 17 god.)
Išao sam u opštinu kod jedne tetke da se žalim a ona mi kaže: - Kaži majci i očuhu da sam ja rekla da ne smeju više da te tuku. Posle me još više prebili.
(dečak, 14 god.)
(„Prošle nedelje dolazila majka da ga poseti. Pita me: - Kako je moj sin, koliko je star?“ – vaspitač)
Kad sam bio mali, moj život je bedan bio. A kad sam poraso i bednoća je porasla.
(dečak, 16 god.)
(„O ocu ne želi da razgovara. Kaže: - Ostavio me je kad sam imao 3 meseca, jebem mu dušu njegovu“ – beleška psihologa)
Kradem samo novac. Sa veće gomile uzimam više, sa manje – manje. Kako mogu da ostavim ljude bez dinara.
(dečak, 17 god.)
Majka je bila ovde da me poseti i kaže: - Ako ne budeš dobar, vodiću te kući.
(dečak, 9 god.)
(„Majka me je poslala u Dom jer imamo puno pčela pa zato ne može mene da čuva jer nema vremena“ – iz dnevnika vaspitača)
Otac me je toliko tukao da se maćeha rasplakala.
(dečak, 10 god.)
Najveća tuča između tate i mame odigrana je 31. avgusta, ne znam tačno koje godine. Baš na moj rođendan.
(dečak, 11 god.)
Moji roditelji ne mogu da shvate da ja mrzim njihovu mržnju.
(dečak, 16 god.)
Voleo bih da se moj otac ne uči na meni da bude otac.
(dečak, 17 god.)
Da li ste zadovoljni što ubiste sve ljudsko u meni. Ako ste zadovoljni ostavite me samu, ako niste recite koliko će to još trajati.
(devojčica, 17 god., lečena od narkomanije)
(„Nije trebalo da se rodim, ali majka zbog slabog zdravlja nije smela da me pobaci“ – iz razgovora sa psihologom)
Ne znam zašto se ljudima koji stupaju u brak izdaje venčanica. Moja mama je otišla od nas a venčanica je ostala. Eno je u kuhinji na prozoru. Ali šta će nam. Ne treba nama venčanica. Stvarno ne znam zašto im daju venčanicu.
(dečak, 11 god.)
(odgovor sa testa inteligencije na pitanje: Zašto se ljudima koji stupaju u brak izdaje venčanica)
Jednog dana uđe neka ptičica u sobu gde je Braca spavao. Izgleda tek bila počela da leti, lako je uhvatim ispod kreveta i probudim Bracu da mu je pokažem, a on da poludi od radosti. Kanapom je lepo vezasmo za nogu i Braca se je celo pre podne igrao sa njom. Posle me pozvaše neke žene iz komšiluka i počeše da me grde: - Dobro, kažu, razumemo ovog malog, jer on ništa ne razume, ali vidi koliki si ti klipan, što ne pustiš tu ptičicu, kako ti, bre, nije žao da je mučiš. Molio me je Braca, plakao je, ali ja odvežem kanap i pustim je. Taman što sam ga smirio, pozva me tetka Milena. Budalo jedna, kaže, zar nisi video da je to kanarinac, pare si mogao da zaradiš na pijaci, a ti ga pustio. Dođi, kaže, da vidiš, komšije ga već dva sata jure po dvorištima. I stvarno: ona što me najviše terala da je pustim stoji u bašti, a njen muž se popeo na krov, juri ptičicu. Izašao i moj Braca, uhvatio me za ruku, gleda i drhti. Kad je uhvatiše, Braca počeo da plače i da viče kako je ptica njegova, a ja ne umem ni da ga utešim, samo ponavljam ko budala: - prevarili nas Braco, šta možemo-
(dečak, 15 god.)
Nisam kivan na miliciju, dobri su to ljudi, a sa barabama kao što smo mi, ne treba drugačije. Niko nije lud da bije poštenog građanina. A kad smo onda od ukradenih para kupili mrtvački sanduk za Krezinog ćaleta, i kad su nas povatali, nisu nas ni prstom takli. Samo su rekli: - Dobro, idite kući i da vas više ne vidimo. Što onda da budem kivan na njih.
(dečak, 17 god.)
10.april, 1992.
Sutra bi trebalo da krenemo za Srbiju (samoinicijativno), ali to je samo još jedna žvaka. O, bože, šta nam rade! Mafija! Trebalo bi da obezbeđujemo aerodrom u Bihaću. Upravo sam potpisao jednu peticiju da svaki vojnik garantuje lično za svoj život, odnosno da možda 12. krenemo sami za Srbiju. Zato jer smo „Otpisani“ (nema nas na spiskovima), određeni smo za „leteći odred“ – gde zagusti tu da nas bace. Ispušićemo!
12.april, 1992.
Ispušili smo. Ali je ipak 10. naveče bilo ludo. Kao da sam bio na koncertu neke Punk grupe. Pobuna u selu Katinovac! Haos!!!
16.april, 1992.
Čudni se snovi sanjaju na daskama. Da! Kako koji prolazi dan sve teže ustajem.
Zašto ti nisi ja
I ja neko
I što se Sunce rađa
Tamo daleko
I umire baš ovde
I sa njim sve.
20 Komentari |
0 Trekbekovi
Tvoj kum Čiča lepo reče
"I još si dijete a ipak ratnik
I tvoja duša u ratu strada."
Težak ti ovaj dnevnik. Pretežak. Zato što je istinit.
Autor sanjarenja56 — 01 Mar 2009, 07:39
Nikad nisam čitala tudji dnevnik, naučili su me da je to nedopustivo...
smo sam malo gvirnula...
ti si dozvolio...
i ne usudjujem se da pročitam sve...
prejake su mi kočnice usadjene u detinjstvu....
Autor anam — 01 Mar 2009, 08:43
Ne volim da pricam o ratu. Ne volim ni da ga pominjem. Igrom slucaja dosta mi je dragih ljudi ostalo tamo, a u zivotu i sada osecam uzasne posledice tog bezumlja.
Zao mi je, jako mi je zao sto si sve to morao preziveti, a opet sam presrecna sto ti duh nisu slomili. To je moja generacija, prejaki smo mi za ovozemaljske slabosti zar ne?
Izjave ovih malisana me isto previse bole da bih komentarisala. Samo cu reci da verujem da je istina sve sto je napisano, i da je to samo jedan jedini minijaturni deo dece koji tako prodje. U stvarnosti ih je na zalost mnogo vise... i previse.
Autor casper — 01 Mar 2009, 09:10
Bolne su misli tvog dnevnika, svašta čovek prodje u životu, bitno je ostati normalan i krenuti dalje na novoj stranici svog puta...A dečje misli, ti andjeli što na svoja ledja nose tugu i radost, teško je što smo nemoćni njihove boli da izbrišemo...
Pozz
Autor malaino — 01 Mar 2009, 10:47
Bogu hvala da si zapisivao...
mozda si trebao postavljati ovde,dan po dan.
Autor stepskivuk — 01 Mar 2009, 11:12
"Imali smo 18-19 godina i tek po koju dlaku na licu..."
"Da li ste zadovoljni što ubiste sve ljudsko u meni. Ako ste zadovoljni ostavite me samu, ako niste recite koliko će to još trajati.
(devojčica, 17 god.,"
ko sebi uze za pravo da povuče crtu izmedju "biti dete i biti odrastao"?
zaista nemam komentar.
sem hval što si ovo sačuvao. i postao čovek za koga se s pravom može reći da jeste. sa velikim Č.
Prijatno!
Autor domacica — 01 Mar 2009, 14:38
Sanjarenja, jeste težak...valjda sam ga zato i uništio (većinu)...
S druge strane - c'est la vie, i to je deo moje pećine (i čitave jedne generacije); jer samo jedno ne može ni bog - učiniti nenastalim ono što se desilo.
Ave!
Autor patos — 01 Mar 2009, 15:02
Anam, znao sam da si od onih finih, hehe...
Da sinoć, onako pospan i pod jakim utiscima, nisam ovo prepisao, verovatno bih ga sad uništio, potpuno....
I nemoj se snebivati... jeste malo mučno, jeste lično, ali na sreću jeste i sa čistom savešću...a kad sam već objavio, ovde je sve javno da javnije ne može biti.
Ave!
Autor patos — 01 Mar 2009, 15:08
Casper, generacijo?! Pa mi smo prosto neuništivi, ko na nas krene iz mesta je naj....!
Veruj mi, ni ja o tome ne govorim...ne još...mnogi oko mene pojma nemaju...ne znam šta mi bi sa ovim tekstom. Kako se ono kaže - trenutna slabost, ili, u prevodu, bilo je jače od mene.
Ave!
Autor patos — 01 Mar 2009, 15:14
Malaino, sad da l' sam normalan, ne znam, ali da sve teče i da se mora (hteo ili ne) ići dalje - to stoji.
A ove dečje misli, nekim čudnim spletom okolnosti dopadoše me baš tamo i u tom raspoloženju... i od čitave svesketine eto, baš njih nekako sačuvah...
Ave!
Autor patos — 01 Mar 2009, 15:18
Stepski, zapisivao sam, ali kako rekoh, većinu odmah i uništio.
U drugom, onom 1999., nisam ništa pisao...deja vu....tada je moj tast, večiti zaljubljenik u knjigu i pisanu reč, sve detaljno beležio...njemu je to bio prvi put, vatreno krštenje...
Ave!
Autor patos — 01 Mar 2009, 15:23
Domaćice, ne znam kako, ali je ovih par listova nekako uspelo izbeći moj gnev...mislio sam da sam sve uništio...i sad ne znam da li mi je drago što sam ovo pronašao. Kreću i neka sećanja koja sam duboko potisnuo...
A za Č - moram priznati, imao sam puno sreće...
Ave!
Autor patos — 01 Mar 2009, 15:28
Verujem,cak sam i sigurna da je ovaj dnevnik bio tvoj nacin da se oslobodis strahota rata i tih desavanja.Nazalost,meni draga osoba sve te slike sa ratista drzi u glavi a ja iskreno verujem da kada to podelis sa drugima,na ovaj ili onaj nacin,osetis olaksanje.Svako breme,pa i zivotno,kada podelis na dva ili vise delova i ne pada toliko tesko.Mozda i pada,ali se sa tim lakse zivi.Pozdrav.
Autor nesanica — 01 Mar 2009, 15:36
Nesanice, ne znam šta da kažem... evo, i ja sam to čuvao...17 god., do sinoć, kad sam naišao na ove ostatke...
Teško je o tome govoriti, a još je teže pronaći sagovornika...nekog ko bi bio u stanju da razume, da vrati sve te mirise i sliku žutog snega koji pada...ljudi ovde nemaju ni predstavu (ni tada, a ni sada) o toj teskobi, bezizlaznosti, pritisku besmisla...većina je ukala i bukala i tako nas zadržavala tamo, a oni pristojniji su pokušavali sebe spasiti od tog besmisla - ono o čemu ne govorim i šta ne vidim, to ne postoji...
Ali, c'est la vie, i ti si u pravu, lakše je podeliti (i dobro i zlo).
Samo, tada sam osećao, a sada znam, da je tu ključno (za san, dalji život i event. govor o tome) to što sam se trudio, a i imao ludu sreću, da nikome nisam neposredno naudio.
Nadam se da ćeš sa tom tebi dragom osobom uspeti da podeliš breme, ali onda kada on/ona bude spreman.
Ave!
Autor patos — 01 Mar 2009, 16:30
Dnevnik.....vraca u zaboravljene dane, vraca secanja, mirise i tugu.
Reci dece su me do bola pogodile, jer......ko ume da ih procita shvatice kako tuga i bol dovedu do ravnodusnosti i bezosecajnosti. Na zalost, imala sam i imam tu ,,srecu" da ucim decu iz doma. Tuga!
Tebi pozdrav.
P.S. Samo sam se za mesec dana presla, pa sam pomislila da je premijera trebala da bude sinoc! Otud onakva poruka sa figama :)))
Autor Pinokio — 01 Mar 2009, 20:21
Могу само да ти кажем: хвала ти што си ово објавио. Без суза се ово читати не може, али нека. Хвала најлепша! Велики поздрав од Јелене!
Autor pricalica — 02 Mar 2009, 00:53
Pinokio! Vraća, da...u nešto nerado, ali čak se i tu da naći po koji osmeh...
A ova deca...ja bih rekao da su ipak našli malo sreće kad su dobili tebe da ih poučavaš.
P.S. ne sekiraj se za promašaj - šta je to mesec tamo, mesec 'vamo, hehehe...pa stari Grci nisu ni godine brojali, hahahah... vidimo se u martu!
Ave!
Autor patos — 02 Mar 2009, 14:42
Pričalice, tj. Jelena, ne znam šta da kažem... objavih ovo dok je bilo pod jakim utiscima, ponovo vruće...da sam sačekao, verovatno bi ostalo zatrpano.
Sad, šta je tu je...ako ništa drugo, nek svedoči o jednoj protraćenoj mladosti jedne nesrećne generacije '72.
Ave!
Autor patos — 02 Mar 2009, 14:50
Pocela sam da vodim dnevnik jos kao djevojcica i onda sam pred udaju prestala...sad imam sve te svescice i nisam sigurna sta cu da uradim sa njima,nekad mi dodje da sve to unistim,ali opet imam osjecaj kao da bi unistila dio sebe...interesantno je da ih nikad ne citam...i u mojim dnevnicima se provlace ratne teme,jer zivim u gradu u R.Srpskoj koji se nalazi na granici sa Hrvatskom i sa Federacijom BiH gdje su padale granate i gdje se satima cekalo u redu za jednu veknu hljeba...ipak znam da se to ne moze porediti sa ovim tvojim dnevnikom pisanim na prvoj liniji koji ti je vjerovatno bio neki izduvni ventil u svom tom haosu...u svakom slucaju ruzne stvari su iza nas,a ispred nas je 28.mart...:) pozdrav
Autor grlica — 02 Mar 2009, 21:05
Draga Grlice, potpuno te razumem. Iz raznih razloga vodimo dnevnike, al' jedno im je isto - nešto čuvaju. I ponekad, sa ovakvog rastojanja, mogu biti dobro ogledalo...toliko je besmisla i nesreća na ovim prostorima bilo da se to (koliko god mučno) nikad ne sme zaboraviti...upravo zbog onog što je ispred nas, i zbog neke nove mladosti, kao tog 28. marta, hehe...
Eh, da su samo mesto onih umobolnih potpaljivih TV Dnevnika 90-tih emitovali naše lične....
Ave!
Autor patos — 04 Mar 2009, 07:04