Ovaj se nacrt, u svakom slučaju razlikuje od običnog kompendija prije svega po metodi, koja sačinjava u njemu ono vodeće. Da se, pak, filozofijski način kročenja od jedne materije k drugoj i način znanstvenog dokazivanja, taj spekulativni način spoznavanja uopće, bitno razlikuje od drugog načina spoznavanja, to se ovdje pretpostavlja. Samo uvid u nužnost jedne takve različnosti omogućiti će filozofiji da se istrgne iz sramotne propasti u koju je zagrezla u naša vremena. Doduše, spoznala se nedostatnost oblika i pravila negdašnje logike - definiranja, dijeljenja i zaključivanja - koji sadržavaju pravila razumske spoznaje, nedostatnost za spekulativnu znanost, ili se tek više osjećala nego spoznala, pa su tada ta pravila odbačena samo kao okovi da bi se proizvoljno govorilo po srcu, mašti, slučajnu nazoru. Budući da, međutim, ipak moraju nastupiti i refleksije i misaoni odnosi, postupa se nesvjesno po prezrenoj metodi sasvim običnog zaključivanja i rezoniranja. Prirodu spekulativnog znanja opširno sam razvio u svojoj "Znanosti logike", stoga je u ovom Nacrtu tek ovdje-ondje dodano neko razjašnjenje o toku i metodi. ... ... Prvenstveno bih htio da se s te strane shvati i prosudi ova rasprava. Jer, ono o čemu je u njoj riječ jest znanost, a u znanosti je sadržaj bitno vezan uz oblik.
(G.W.F.Hegel - Osnovne crte filozofije prava, Predgovor, str. 7-8)
***
Jednostavno vladanje prostodušne duše jest da se ona, s uvjerenjem koje je puno povjerenja, drži javno priznatih istina hoteći da na tom čvrstom temelju gradi svoj način postupanja i čvrsti položaj u životu. Protiv tog jednostavnog vladanja iskrsava već tobožnja teškoća kako se iz beskonačno različitih mnjenja dade izlučiti i pronaći ono što je u njima općenito priznato i važeće; a ta se neprilika lako može uzeti kao prava i istinska zabrinutost za stvar. No doista je s onima koji se ponose tom neprilikom taj slučaj da od drveća ne vide šumu, pa opstoji samo neprilika i teškoća koje su sami priredili;
(G.W.F.Hegel - Osnovne crte filozofije prava, Predgovor, str. 9)
***
Onaj nemirni posao refleksije i taštine, kao i prihvaćanje i susretanje što ih on doživljava, bio bi samo stvar za sebe, koja se na svoj način u sebi razvija; ali upravo je filozofija uopće ta koja je tim poslom sebe dovela do raznolikog prezira i rđavog kredita. Najgori je od tih prezira taj što je, kao što je rečeno, svatko, onakav kakav jest, uvjeren kako se razumije u filozofiju uopće i kako je kadar da o njoj sudi. Ni prema jednoj drugoj umjetnosti i znanosti ne pokazuje se ovaj posljednji prezir da se misli kako se ona bez daljega zna.
(G.W.F.Hegel - Osnovne crte filozofije prava, Predgovor, str. 11)
***
Jer, kad čovjek u tolikim proizvodima iz struke pozitivnih znanosti, kao i u proizvodima religiozne nabožnosti i u drugoj neodređenoj literaturi čita kako se u njima pokazuje ne samo prije spomenuti prezir prema filozofiji da takvi koji ujedno posvjedočuju da su potpuno zaostali u stvaranju misli i da im je filozofija nešto posve strano ipak postupaju s njome kao s nečim što je kod njih svršena stvar - nego kako se ovdje čak izričito obaraju na filozofiju i kako se njezin sadržaj, pojmovna spoznaja boga te fizičke i duhovne prirode, spoznaja istine, proglašava ludom, štaviše, grešnom drskošću, i kako se um, i opet um, i u beskrajnom ponavljanju um optužuje, ponižava i proklinje - ili kako se, u najmanju ruku, daje do znanja kako su u velikom dijelu djelatnosti, koja bi trebala da bude znanstvena, neugodni zahtjevi pojma koji se ipak ne dadu odbiti - kad čovjek, velim, ima pred sobom takve pojave, mogao bi gotovo pomisliti da s te strane tradicija nije više ni dostojna štovanja ili dostatna da filozofijskom studiju osigura toleranciju i javnu egzistenciju.
(G.W.F.Hegel - Osnovne crte filozofije prava, Predgovor,str. 15)
***
Što je umno, to je zbiljsko;
a što je zbiljsko, to je umno
To je uvjerenje svake nepristrane svijesti, kao i filozofija, pa odavle ova polazi isto tako u promatranje duhovnoga univerzuma kao i prirodnog. Ako refleksija, ili osjećaj, ili kakav god lik imala subjektivna svijest, smatra sadašnjost nečim ispraznim, ako je iznad nje i ako ono isprazno bolje zna, onda se ona nalazi u ispraznome, a kako ona zbilju ima samo u sadašnjosti, to je ona tako sama samo ispraznost. Ako, obratno, ideja važi kao ono što je tek neka puka ideja, neka predstava u mnjenju, onda filozofija, naprotiv, pruža uvid da nije ništa zbiljsko osim ideje. Tada stoji do toga da se u prividu vremenskoga i prolaznoga spozna supstancija, koja je imanentna, i ono vječno, koje je sadašnje. Jer umno, što je sinonim ideje, time što u svojoj zbiljnosti ujedno stupa u spoljašnju egzistenciju, javlja se u beskrajnom bogatstvu oblika, pojava i likova, te obavija svoju jezgru šarenom korom, u kojoj svijest ponajpre prebiva, a koju probija tek pojam kako bi našao unutarnje bilo i isto ga tako osjetio kako u spoljašnjim likovima još kuca. No beskonačno raznoliki odnosi koji se u ovoj spoljašnjosti, sjajem biti, stvaraju u njima - taj beskonačni materijal i njegovo reguliranje nisu predmet filozofije. Ona se time miješala u stvari koje se nje ne tiču; ona sebi može uštedjeti trud da o tome dade dobar savjet;
(G.W.F.Hegel - Osnovne crte filozofije prava, Predgovor, str. 17)
***
Hic Rhodus, hic saltus.
Pojmiti ono što jest zadaća je filozofije, jer ono što jest - jest um. Što se tiče individua, to je ionako svaka individua čedo svog vremena; tako je i filozofija svoje vrijeme mislima obuhvaćeno. Isto je tako ludo misliti da neka filozofija prelazi preko svog sadašnjeg svijeta, kao što je ludo misliti da individua preskače svoje vrijeme, da skače preko Roda. Ako njegova teorija doista ide preko njegova vremena, ako on sebi gradi neki svijet kakav ovaj treba da bude, onda on, doduše, egzistira, ali samo u njegovu mnjenju - nekom elementu u koji se dade utisnuti što god mu drago.
Ono što leži između uma kao samosvjesnog duha i uma kao opstojeće zbilje, ono što ovaj prvi um rastavlja od ovoga drugoga i što mu neda da u ovome potonjemu nađe zadovoljenje jest okov nekog apstraktuma koji nije oslobođen u pojam. Da se um spozna kao ruža u križu sadašnjosti i da se čovjek na taj način njoj raduje, taj je umni uvid pomirenje sa zbiljom što ga filozofija pruža onima kojima se jednom javio unutarnji zahtjev da pojme i da u onome što je supstancijalno isto tako dobiju subjektivnu slobodu, kao i da sa subjektivnom slobodom ne stoje u onome što je u posebnome i slučajnome, nego u onome što je po sebi i za sebe.
To je također ono što sačinjava konkretniji smisao onoga što je gore apstraktnije bilo označeno kao jedinstvo oblika i sadržaja, jer je oblik u svom najkonkretnijem značenju um kao pojmovno spoznavanje, a sadržaj - um kao supstancijalna bit običajnosne i prirodne zbilje; svjesni identitet obojega jest filozofska ideja.
(G.W.F.Hegel - Osnovne crte filozofije prava, Predgovor, str.18-19)
Georg Wilhelm Friedrich Hegel
1770-1831
